Kada god bi me neko, a bivalo je toga kroz vreme, pitao mogu li nešto da mu kažem o novosadskim crkvama, kretao bio od Nikolajevske. I nije to samo zbog toga, što je ovo najstarija pravoslavna bogomolja u gradu. Inače, starija je i od samog grada, jer se spominje već 1730, kao zadužbina porodice Bogdanović, koja je bila grčkog porekla. Za ovu crkvu dugo će se otimati doseljeni Grci i starosedelački Srbi. Nedeljom se u njoj naizmenično držala liturgija na oba jezika. Poslednji grčki pop, koji je ovde krajem pretprošlog veka služio na grčkom jeziku, bio je Pavle Balta.

U revoluciji 1848. hram je gotovo urušen. Obnovljen je zahvaljujući bračnom paru, o kojem dovoljno govori to što ispred njihovih imena, u svakoj prilici, obavezno ide epitet “veliki dobrotvori”. Svo troje ktitora, pokopani su baš u hramu. Trgovac iz Petrovaradinskog šanca Nedeljko Bogdanović, te Jovan i Marija Trandafil.

Od svih novosadskih crkava, Nikolajevska je najmanja i izgledom najsiromašnija. Bez ukrasa na zidovima. Unutrašnjom skromnošću vlada belina, koja će ako se u njoj duže zadržite, u jednom trenutku postati beskrajna. Meni je ova jednostavnost, uvek davala osećaj veće mističnosti, od svih onih silno raskošnih hramova u kojima sam bivao. Uz ovaj osećaj, sasvim se lepo uklapa saznanje da se iza carskih dveri, u oltaru, čuva vredna ikona crne malteške Bogorodice.

Zanimljivo je da se na jednoj nadgrobnoj ploči, na spoljnjem zidu crkve, prvi put na srpskom jeziku, pominje ime Novog Sada.

Upravo u ovom hramu, krstila su se deca Mileve Marić i Alberta Ajnštajna. Sinovi Eduard i Albert, po želji svog dede Miloša, kršteni su ovde septembra 1913. godine.

Ipak, neka mi niko ne zameri, ali meni je još i mnogo zanimljivije bilo krštenje, koje se u Nikolajevskoj crkvi, dogodilo marta 1975. Pred glavnom ikonom, stajali smo sestra, majka i ja. Pre nego što smo pošli na krštenje, mama nam je zaverenički priznala da tata o svemu ništa ne zna. Ta informacija sačekaće ga na nedeljnom ručku, kada čitava stvar bude već obavljena. Da se razumemo, nije tata imao ništa protiv. Ali nije bio ni “za”. S obzirom da je u ono vreme bilo pametnije, kako se govorilo “ne čačkati mečku”, tata bi, ionako ne videći u tome specijalnu korist, sve odložio na neodređeno vreme.

Mama se stoga odlučila na gerilsku akciju. Maksimalna efikasnost u posvećenoj tišini. Prota Milorad Erdeljan, kuma Bebica i nas troje, bili smo jedini svedoci čina, koji mi je, možda i zbog porodičnog dramskog podteksta, bio još svečaniji.I vremenom, postajao sve lepši.

Slučaj je hteo, da smo tog leta u Rovinju, u poseti kod ujaka Slobodana, na plaži naleteli na čoveka, koji nam je svima namah privukao pažnju. Opremljen poput pravog turiste, pred nama je iznikao prota Erdeljan!

Sliku nekoga, ko je u mantiji držao krst i kadionicu, pa mi kvasio kosu i sekao čuperak, nikako nisam mogao da uporedim sa vedrim, nasmejanim likom, koji je u košulji kratkih rukava, stajao preda mnom. Zamakli smo žurnim korakom. Jeste da proti nije bilo šta zameriti, ali nismo hteli da kvarimo martovsku čaroliju Nikolajevske crkve.

Najstarije, i u mom životu, najvažnije crkve u gradu.

 

Ilija Tucić