foto: Aleksandar Milutinović

Postoji bezbroj razloga, zbog kojih se izmenio viševekovni identitet Vojvodine kao varoškog „grozda“, u kojoj je svako puce jednako važno, a tek zajedno dobijaju smisao. Došli smo do doskočice, koja skoro da to više i nije. Ono „čitava Vojvodina, postala je predgrađe Novog Sada“ postala je realnost, koja se očas posla da ilustrovati na milion načina.

Stoga će vam, ako putujete po Vojvodini, za oko svakako zapeti činjenica, da mnogi gradovi, poput Subotice sa svojim secesijskim zdanjima, Kikinde sa najdužim trgom u ovom delu Evrope, Sombora za koji se mnogi kunu da je najlepši grad u Vojvodini, mistične Sremske Mitrovice, raskošnog Vršca, devastiranog ali još uvek sjajnog centra Zrenjanina… imaju lepše i monumentalnije objekte od Novog Sada, kojem bi po logici stvari, to pravo trebalo da pripada.

Ali postoje dve činjenice u čijem svetlu je ovo sasvim normalno. Za samo jedan dan, u Buni 1849. godine, Novi Sad je doslovno zbrisan sa zemlje, a njegovo stanovništvo, svedeno na jedva trećinu pređašnjeg. Na stranu loše iskustvo, koje ih je naučilo meri propadljivosti, nego i iz sasvim praktičnog ugla… Građani koji su ostali bez krova nad glavom, nove kuće zidali su uz državne zajmove i bilo im je važno da dođu do krova nad glavom bez ikakve ambicije da nekoga impresioniraju bogatstvom ili arhitektonskim rešenjima. I oni koji su kuće podizali osamdesetih ili devedesetih godina, činili su to u periodu velike privredne stagnacije, kada opet, nikome nije bilo do razmetanja. Onih nekoliko imućnih trgovačkih porodica, nošeni poslovnom logikom, radije su ulagali u kupovinu zemlje ili vinograda, nego u „mrtav kapital“. To je razlog zašto je centar Novog Sada lišen zdanja koji krase manje ali gizdavije vojvođanske gradove.

Uostalom postoji jedan sjajan podatak… Prva dva fenjera u Novom Sadu postavljena su ispred Gradske kuće. Grad je električnu rasvetu dobio tek 1908. godine, pa su fenjeri imali itekako važnu ulogu. E sada – fenjeri su bili paljeni 20 dana, a onih 10 kada je bila mesečina, nisu!

Nekome ko je, da bi prištedeo koju krajcaru, gledao u zvezde i mesečinu, sigurno nije bilo da razmetanja. A možda smo baš zarad toga, danas takvi kakvi jesmo.

Ilija Tucić