Deo detinjstva proveo sam u ulici Pariske komune 25. U onoj nekada tako važnoj kvartovskoj podeli grada, prostor stešnjen između Salajke, Rotkvarije i Detelinare, zvao se Banatić. Deo grada oko Železničke stanice, smešten daleko iza poslednjeg gradskog groblja, a u vreme pre nove železničke stanice, izgrađene sredinom šezdesetih, smatrao se dalekom periferijom. U narednih par decenija, ne pomerajući se nigde, širenjem Novog Sada koji ga je obgrlio sa svih strana, preselio se u širi centar. Naziv potiče od Banatske ulice koja se do 1918. godine zvala “Shanz gasse” Na njenom mestu, danas je Gagarinova ulica.

U moje vreme, već se smatralo poprilično prestižnim, ako bi iskoristio priliku da kažeš, da si živeo na potezu od staničnog parka i samoposluge „Galeb“ do Sajma i ukrštanja sa Rumenačkom. Ili se barem meni tada, tako činilo. Moj dečački ponos hranio se i činjenicom da sam živeo na sedmom spratu. Nije loše znati da je najviša zgrada u Novom Sadu dugo bila Banovina, i njena kula od 42 metra. U svetlu ove činjenice, postaje nam jasno zašto Crkvu Imena Marijinog, volimo da zovemo “katedrala”. Sa tornjem koji doseže do 72 metra, ona u ravničarskoj svesti, dobija barokne dimenzije. Uglavnom, znam da sam sve onako sa njenih desetak spratova, svoju zgradu često nazivao “kulom”.

A tu, gotovo u prolazu između moje zgrade, i njene bliznakinje istih dimenzija, smestila se jedna niska, porodična kuća. Na neparnoj strani ulice Pariske komune, mislim i jedina. Nama je bila tim dragocenija, što je izlazila na veliko, betonirano dečje igralište u ulici Jovana Hranilovića.

U dečačkoj psihologiji, ova kuća sa svim atributima koje jedno takvo zdanje treba da ima, posađena usred nesamerljive količine betona, činila se kao kliker, spušten u svračije gnezdo. Kada bolje razmislim, ova pomama za betonom u „što više – to bolje“ količinama, karakteristična za šezdesete i sedamdesete, verovatno je bila posledica činjenice da su naši očevi, pristigli iz sela od severa Bačke do Like i crnogorskih vrleti, u genima nosilli iskljućivo čerpić, ciglu, kamen i drvo. Kada su dobacili do betona, morali su najpre da nahrane „sedam gladnih dedova u sebi“. Zato se tih godina, betoniralo sve što se dalo zamisliti. Pa i naše dečje igralište, koje je, treba li uopšte reći, po sredini imalo dva reda betonskih klupa.
U sred svega toga, kao višnja na šlag-peni, stajala je kuća sa lepo uređenim dvorištem, travom, ogradom i retkim voćem. Naravno da je to voće, spadalo u red dve najveće dečačke avanture koje smo sebi mogli priuštiti. Prva je bila zavlačenje u prilično duboke kanale u koje su radnici postavljali neke ogromne cevi. Kopanje bi trajalo danima, nekada i nedeljama. S obzirom da su zemljani kanali išli duž čitave ulice, preko njih bi na svakih pedesetak metara bile postavljane široke daske, koje su služile kao neka vrsta mostića. Po dvojica ili trojica, spuštali bismo se u kanal, tačno ispod dasaka. A one su uvek bile bar malo razmaknute. Ne sluteći ništa, žene su u suknjama, prelazile preko tog daščanog mosta, koji se nama u tim trenucima, ćinio važniji od onog Varadinskog. Zapravo, nismo videli praktično ništa, ali i na sekund zaviriti ispod suknje, u trećem osnovne, u vreme bez interneta, telefona i jedva dva kanala državne televizije, činilo se nečim zbog čega nam je srce, iskakalo ispod majice.
Druga sezonska avantura, bile su zelene kajsije u, nazovimo ga tako ovom prilikom, čika Stevinom dvorištu. Detinjstva zarobljenog u betonske hangare naših ulaza i zgrada, gledali smo u čika Stevine kajsije, kao na neku podsvesnu, duboku vezu sa detinjstvom naših predaka. Verovatno su se i njima, već s proleća, zenice širile pri pogledu na taj zeleno-kiseli predmet želje.

Čika Stevi je bilo potpuno jasno da jato čvoraka u mornarskim majicama, vreba na njegovo voće. I nije činio ništa da ih u tome spreči. Držali smo „lopovske“ jedni drugima, cepali pantalone o žice i eksere… Zelene kajsije držali smo u rukama, kao što ćemo dvadesetak godina kasnije, držati devojke. Spreman si na sve i interesantno ti je dok je osvajaš. A kada u tome uspeš, ne znaš šta ćeš s njom.

Čika Stevina kuća, bila je rupa u betonskom zidu, kroz koju smo posmatrali svet. Kao neka oaza prirode, koja je odisala mirom. Nežno urasla u travu i drveće, fizički blizu, a tako daleko od mirisa zaprške i gumenih otirača ispred vrata u našim zgradama.
Gotovo pola veka kasnije nešto razmišljam, nije li ta kuća ona vlat trave, koja proraste usred asfalta!

Ta mala vlat, dokaz je postojanja nezamislive sile koja tinja ispod tog asfalta, koji našim životima prividno daje smisao.
Nije li čika Stevina kuća, već tada bila dokaz da je ovo – grad za koji se vredi boriti!

Ilija Tucić