Tog 26. januara 1699, tačno 15 minuta pre ponoći, u trenutku kada su zvezde imale pogodan položaj, u Sremskim Karlovcima potpisan je mir kojim su Turci, izuzimajući Balkan, zauvek proterani iz Evrope. Ključni događaj koji je do ovoga doveo bila je bitka kod Sente. U njoj se vojska velikih sila ujedinjenih u Svetu ligu sukobila sa 60.000 turskih vojnika predvođenih sultanom Mustafom.

Tu kod Sente, vojska princa Eugena Savojskog pretvorila je u prah jedan od najstrašnijih evropskih mitova – onaj o turskoj nepobedivosti. U samo jednom danu poginulo je 40.000 Turaka, sa sve velikim vezirom i 27 paša. Sam sultan jedva je uspeo da pobegne u Temišvar. Bitka kod Sente jedna je od najvećih i najznačajnijih u modernoj istoriji Evrope.

Što se Vojvodine tiče, posle nje pod turskom vlašću ostašće još samo Banat i donji Srem.

Nekako stidljivo, ispod ovih događanja, poput onog ljubičastog cveta koji se zimi probija iz snega, zbivalo se nešto što će odrediti našu današnju sudbinu.

Godine 1692, nakon velikih borbi sa Turcima, austrijska vojska pod komandom markgrofa Ludviga Badenskog, povratila je ruševnu srednjovekovnu tvrđavu Petrovaradin. Tada je započelo utvrđivanje i obnavljanje, još uvek strateški važne tvrđave. Kamen temeljac novog utvrđenja, položen je 18. oktobra 1692. godine. Ovaj dan beleži se kao početak gradnje nove Petrovaradinske tvrđave.

S obzirom da se radilo o vojnom objektu, civili čije je prisustvo bilo neophodno za podizanje Tvrđave, Srbi, Cincari, Jevreji… na suprotnoj strani Dunava, formirali su naselje Petrovaradinski šanac. Iz njega se rodio – Novi Sad.

Ako već ovog prijatnog dana, usred miholjskog leta, ne uspete da odete na Tvrđavu, makar u jednom trenutku, pogledajte u njenom pravcu. I nazdravite joj.

Bar toliko od nas je zaslužila.

Ilija Tucić